The Perfect Servant
Pojam evnuha ili uškopljenika, prisutan je u ljudskoj istoriji od davnih vremena – najraniji zapisi o namernoj kastraciji radi stvaranja evnuha, datiraju iz sumerskih vremena, iz 21. veka p. n. e. Na našim prostorima, najčešće se vezuje za prostore Dalekog i Srednjeg istoka, ali istorija ukazuje na njihovo prisustvo i na prostorima kako prethrišćanskih, tako i hrišćanskih teritorija i država.Čak i pre doba klasične starine, na prostoru Istočnog Mediterana razvila se kastracija muškaraca kao deo religijske prakse koja je opstala i prenela se u grčko-rimski svet. Takođe znamo da su evnusi bili uobičajeni u kulturama drevnog Egipta, Asirije, Vavilona i Persije, bilo je raznih kultova u kojima su evnusi igrali važnu ulogu.Budući da se hrišćanstvo pojavilo i, tokom svog najkritičnijeg perioda, razvilo na prostoru Bliskog istoka, ne čudi što se ova praksa prenela i u hrišćansku eru.
Studija „Savršeni sluga: evnusi u Vizantiji i društvena konstrukcija roda“, Ketrin M. Ringrouz, izvanredno je svedočanstvo o, sigurna sam, nama manje poznatoj ulozi evnuha u periodu Vizantije, u kojoj ovaj specifičan društveni sloj jednim delom izmiče iz tradicionalne uloge sluga i podređenih, te u jednom broju naročito sposobnih pojedinaca, zauzima i izuzetno visoka mesta u društvenoj hijerarhiji – nalazimo ih u ulogama generala, premijera, pa čak i vaseljenskog patrijarha, Svetog Ignjatija Carigradskog, na primer, patrijarha iz IX veka i prvog nedvosmisleno dokazanog evnuha među hrišćanskim svecima.
Iako smeštena u dalek vremenski period, reč je o problematici koja je u najboljem smislu te reči moderna, karakteristična za najbolje pravce savremene misli u humanistici, pravce koji na nov način sagledavaju različite fenomene u njihovoj istorijskoj perspektivi i pravilnom društvenom kontekstu, razbijajući predrasude i doprinoseći dubljim saznanjima. Doprinos rodnoj literaturi koja na validan i inovativan način sagledava istorijske fenomene, takođe je nemerljiv.
„Izraz ‘društvena konstrukcija’ podrazumeva da je rod sastavljen od nekoliko blokova, od kojih neke društvo svesno nameće i održava, dok su neki duboko ukorenjene pretpostavke o pojedincima koje se retko dovode u pitanje, ili čak primećuju. Slika konstrukcija takođe podrazumeva posedovanje nečega što podseća na temelj – neke osobine konstrukta koji je bazičan i oko koga je izgrađen ostatak građevine. U Vizantiji su osnovni vidovi muškosti i ženskosti bili naizgled veoma jasno određeni: muškarci proizvode, na čelu su domaćinstva i upravljaju svetovnim poslovima; žene nose decu, staraju se o nemoćnima i upravljaju poslovima unutar domaćinstva. Svetovi unutar i van domaćinstva oštro su podeljena područja (podela koju ne treba mešati sa savremenim konceptima javnog i privatnog). Pri tom je vizantijsko društvo postavljalo brojne oštro postavljene granice između društvenih kategorija i rodova.
Tvrdim da su temeljne odlike oko kojih se kontruisao rod za evnuhe bile odvajanje evnuha od reprodukcije i porodičnih obaveza, te sposobnost evnuha za ono što ću nazvati ‘savršenom službom. Ideju ‘savršene službe’kao žiže društvene konstrukcije roda, nisam pronašla u drugim studijama o ovoj temi. Evnusi su postojali izvan dominantnih društvenih vrednosti i institucija porodice i stvaranja i rađanja potomstva (prokreacije). Ovo ih je činilo savršeno pogodnim da budu sluge, predstavnici i posrednici za svoje gospodare ili poslodavce, muškarce ili žene. Kretali su se slobodno preko društvenih i rodnih granica, a nisu bili sprečavani da igraju široki opseg uloga, često smatranih neprikladnim za osobe kojima su služili. Štaviše, zato što su pretežno bili kastrirani u ranom uzrastu, evnusi su razvijali osobene psihološke crte, od kojih su neke potom bile pomešane sa naučenim ponašanjem, poput govora tela, govornih obrazaca, odeće, izveštačenosti, stvarajući pojedince lako prepoznatljive svojim savremenicima.“
