All the Birds, Singing
Roman, Sve ptice pevaju, počinje slikom zabačenog malog britanskog ostrva na kome se stanovništvo bavi ovčarstvom. Džejk je mlada devojka muškog imena koja živi sama sa jednim psom i stadom ovaca. Njen život je mukotrpan i primereniji je životu nekog muškarca. Kada se već u prvom poglavlju zapitamo kako je došlo do toga, tada počinje da se odvija paralelan tok u romanu koji retrogradno, od poslednjeg momenta pred junakinjino preseljenje na ostrvo, pripoveda junakinjin život unazad. Tako dobijamo zapravo tri ključne tačke života mlade Džejk – prelomni trenutak kada napušta roditeljsku kuću, a razlog tog preokreta nećemo saznati sve do kraja romana, prelomni trenutak zašto napušta domovinu Australiju, i momenat sadašnjice u kome počinje pripovest koji takodje sadrži jednu zagonetku: Džejk gotovo svakodnevno zatiče mrtve ovce iz svog stada i do kraja romana, ona pokušava da otkrije ubicu.
Ova neobična kompozicija romana doprinosi dvostrukom saspensu. Nekoliko je tajni i zagonetki pred čitaocem i kao u nekom krimi romanu (koji to ovde ipak nije), knjiga se ne ispušta lako dok se sve ne otkrije i ne poveže.
Ivi Vajld u dobroj tradiciji anglofone pripovedačke škole, ima dar da uoči i odabere prelomne trenutke, talenat da dijalog bude signifikatan baš kao i opisi prirode, vremenskih prilika, prostora u kojima se njeni junaci kreću, pa i ovaca čiji se opisi takodje menjaju. Čak su i banalne činjenice kao što su autstralijska vrućina i britanski vetar, kiša i hladnoća iskorišćeni da potcrtaju dešavanja i pozadinska osećanja junaka.
I kada se podvuče crta, jasno je, kada je ovaj roman u pitanju, da pobrojane nagrade na koricama nisu samo reklama bez uporišta.
