Kacperiada. Opowiadania dla labuzow i nie tylko.
Kasperijada je zbirka priča poljskog autora Gžegoža Kazdepkea. Svaku priču čini po jedna dogodovština iz porodice malog Kaspera, a namenjene su deci uzrasta od pet do sedam godina. Priče su ispripovedane sa stanovišta Kasperovog tate, koji je neobičan po tome što je Kasperu često saučesnik u igri, dok mamin lik doprinosi porodičnoj ravnoteži, bilo time što se i sama priključuje igri ili time što negoduje kada tata i sin u njoj preteraju.
Ove dogodovštine predstavaljaju način da se putem igre stekne znanje o drugome i o tome kako je biti u tuđoj koži (zamenom uloga, Kasper će biti „tata“, a tata „mama“, mama će biti „seka“, a plastični klovn „dete“, Ko će voleti malenog klovna?); ili o tome da je potrebno biti ono što jesmo (kada Kasper glumi dedu, tata preuzima ulogu Betmena, a mama tetke, Najbolje je da budeš to što jesi). Zamene uloga same po sebi su komičan, ali i poučan postupak kojim se deci pružaju važne pouke.
Pored toga, u ovoj knjizi se ono što je svakodnevno ili svima poznato, poput muke s rukavima prilikom oblačenja (Strašna pustolovina), kupanja (Kupnje), igre u pesku (Blago u pesku), dečjeg neslušanja roditelja (Uši na prodaju) ili odlaska u vrtić (Trka), oneobičava i postaje predmet maštovite i duhovite igre.
Deca se nenametljivo, na zabavan način upoznaju i sa time šta je peščani sat, šta znači kad je neko „naduven“ ili kako se treba ponašati prema prijateljima koji su bolesni.
Gžegož Kazdepke (1972) je poljski pisac, scenarista i novinar. Njegove knjige za decu oduševile su i decu i odrasle. Za Kasperijadu dobio najveću poljsku nagradu za književnost za decu „Kornel Makušinjski“, a knjiga se našla na počasnoj listi najvažnije međunarodne organizacije za decu i mlade – IBBY.
Kasperijadu je ilustracijama obogatio Pjotr Rihel.
Uši na prodaju
Uši su zahvalna tema.
Već sam pisao o ušima svog sina Kaspera – sad je vreme za još jednu priču.
Bio je jedan period u našem porodičnom životu kad nam se činilo, mojoj ženi Magdi i meni, da Kasperu uši uopšte nisu potrebne, štaviše – da mu samo smetaju.
Kažemo: „Kaspere, dođi da ručaš!“
On ništa.
Kažemo: „Kaspere, idemo kući!“
On ništa.
Kažemo: „Kaspere, izlazi iz kade!“
On ništa.
Igrao bi se i dalje, kao da naše reči uopšte nisu dopirale do njega; pravio je kolače od peska, gledao televiziju, brčkao se u vodi – u zavisnosti od toga gde se u tom času nalazio.
„Možda je ogluveo?“ – uplašila se jednom Magda, ali odmah sam je umirio.
„Pazi sad ovo“, rekao sam, a onda sam viknuo okrenuvši se prema bazenu s peskom, iz kog smo već dobrih petnaest minuta pokušavali da ga dozovemo. „Sine, dođi na sladoled!“
Kasper je u trenu skočio na noge, pokupio koficu, lopatice i stvorio se ispred nas.
„Na štapiću?“ – upitao je oblizujući se. „Ili u čaši?’“
Dakle, nije ogluveo.
