Knjiga „Hoću kući!“ namenjena je deci predškolskog uzrasta i početnih razreda osnovne škole. Ona može biti odlično štivo za zajedničko čitanje roditelja i dece, pošto na duhovit način govori upravo o njihovim odnosima.
Junak ove knjige, dečak Nikola, naljutio se na roditelje koji su mu isključili igrice i poslali ga u krevet, i voleo bi da ima neke druge, bolje roditelje. Želja mu se i ostvaruje putovanjem od jedne do druge planete na kojima pronalazi baš onakve roditelje kakve mu se čini da bi želeo da ima.
Karikiranjem i komičnim preuveličavanjem Jasminka Petrović nalazi pravi i deci blizak način da piše o ozbiljnoj temi vaspitanja. U „novim“ Nikolinim roditeljima ona predstavlja različita roditeljska preterivanja, od prevelike neozbiljnosti (mama i tata su deca mlađa od Nikole i samo bi se igrala) i preterane brižnosti (mama-džinica i tata-džin), do previše strogog i zahtevnog vaspitanja (ozbiljni, kockasti roditelji). Zasmejavajući i decu i roditelje, autorka na zabavan način daje pedagošku pouku o osobinama „običnih“, „normalnih“, nesavršenih roditelja, kakvi su Nikolini, koji na prvom mestu Nikolu vole, što ih činim i najboljim mogućim roditeljima.
Knjigu je ilustracijama obogatila Ana Petrović, a one svojom vedrinom čine ovo duhovito delo deci još privlačnijim.
„Mrak je u trenutku nestao, a Nikola je udario zadnjicom o trambolinu. Odskočio je uvis još nekoliko puta, a onda se umirio. Sasvim. Netremice je gledao u devojčicu i dečaka koji su izvirivali iza jednog drveta.
„Zdlavo, Nikola! Ja sam tvoja nova mama“, devojčica se osmehnula.
„A ja sam tvoj novi tata!“ – rekao je dečak i zapljeskao rukama.
„Hm, to je neka greška!“ – češkao se Nikola po glavi. „Vi ste mlađi od mene. Kako možete da mi budete roditelji?“
„Lepo, mozemo“, kikotala se mama-devojčica. „Na tvojoj planeti je sve moguce.“
„Ali ko će da me probudi za školu? Ko će da mi spremi doručak?“ – Nikolu je hvatala blaga panika. „Ko će da me vozi na plivanje? Znate li vas dvoje uopšte gde se nalazi bazen?“
„Ovde nema ni učenja, ni plivanja, a najmanje spavanja“, objasnio mu je tata-dečak.
„A šta ima?“ – Nikola je bio u čudu.
„Iglanjeeee!“ – povikala je mama-devojčica i podigla obe ruke uvis. „Hajde, sine, sta cekas? Vleme je za iglanje! Blzo, blzo, blzo!“
