Sandro Veronezi (1959), jedan je od najznačajnijih italijanskih pisaca srednje generacije kojoj pripadaju i Alesandro Bariko i Nikolo Amaniti. Objavio je eseje, putopise, drame, romane i pripovetke, a za roman Caos calmo (Tihi haos) dobio je najznačajniju italijansku književnu nagradu Strega.
U zbirci koju čini petnaest priča, autor se bavi savremenim čovekom i nekim od univerzalnih problema ljudskog postojanja: prisustvom smrti koja se prećutkuje („Glas starice“) i suočavanjem sa bolešću i smrću oca, koje je ispričano sa zanimljive narativne pozicije, u budućem vremenu, proročanskim tonom „Otkrovenja“. U priči „Proročanstvo“ drama umiranja depatetizovana je ironijom i apsurdnim detaljima (nalaženje bolničara, nivoi lečenja, neočekivani trenuci boljitka). Sin pokušava da prevarama dâ smisao očevoj smrti („Bar zbog nečeg mrtav“ ), a težak odnos oca i sina povezuje se sa problemom slobode i zla („Ono što je bilo biće“), što je tema i priče „Gnev jagnjeta“, koja je bliska Hanekeovoj poetici zla u filmu „Bela traka“.
Veronezijevi junaci suočavaju se sa preokretima sudbine zasnovanim na prividu i izneverenim očekivanjima („Telefonski poziv s neba“, „Vitamin“, „Zlatna ribica“, „Milostinja sebi samom“). Likovi su dati u suprotnostima, bilo da je reč o karakteru, životnoj dobi („Pod suncem na Jelisejskim poljima“, „Mačke“) ili o materijalnom i društvenom statusu („Poljupci hitnuti negde drugde“, „Sestra“), što čini ironičnu pozadinu priča o saosećanju i patnji.
Dok ženska cipela („Cipela“) koju je neko hitnuo u pripovedačev stan postaje znak njegove potrebe za ženom, materijalistički svet u kojem se ljudi vezuju za stvari se parodira („Utroba automobila“).
I pored naglašene ironije i autoironije, u ovim pričama prisutno je duboko saosećanje sa svima koji dele istu sudbinu smrtnih.
Ja znam ko si, Alesandro Veronezi, u dušu te poznajem i kažem ti da ćeš se založiti i da ćeš dati sve od sebe da tvoj otac ne umre u bolničkom krevetu, već, po njegovoj želji u sopstvenom, u srcu svog doma u Ulici Bruno Buoci 3 u Pratu, na prvom spratu male racionalističke palate koju je sam projektovao 1968, u kojoj si ti bio dečak. Učinićeš to za njega nekoliko meseci pošto si to isto učinio i za svoju majku. Znam, takođe, da ćeš zbog toga preuzeti odgovornost za njegovo podvrgavanje svim kućnim terapijama koje će mu biti potrebne, uključujući i one s kojima se suočava u čestim stanjima hitnih slučajeva kao posledicama koje prate njegovu ozbiljnu bolest, i kažem ti da ćeš se zauzeti da to sprovodiš, a da nikad ne pozoveš 118, da bi izbegao rizik otpremanja u bolnicu, osim , naravno u slučaju eventualnog pitanja života i smrti…
