Nedavno se u izdanju Arhipelaga pojavila petnaesta pesnička knjiga Živorada Nedeljkovića, jednog od naših najznačajnijih savremenih autora. Dobitnik prestižnih nagrada (Zmajeve nagrade Matice srpske, Disove nagrade, Žičke hrisovulje, Nagrade „Meša Selimović”…), prevođen na brojne jezike, ovaj pesnik i urednik pesničkih knjiga i ovom zbirkom nastoji da iskaže poverenje u snagu pesničke reči i neodvojivost lepog, dobrog i istinitog.
Kao i u ranijim svojim zbirkama, Nedeljković polazi od svakodnevice u koju je uronjen, tzv. malih stvari, intimnog porodičnog kruga i datosti trenutka da bi potom prešao na etička pitanja ovoga sveta koji sravnjuje svoje izbočine / Ušiva vododerine i ždrela ne libeći se da progovori o zlodelima krvnika i mučitelja, očeva nacija, genarala i prvih dama. Suprotstavljanje ambijenta ličnih i porodičnih privrženosti lirskog subjekta svetu užasa i mržnje u ovoj zbirci je još jednom varirano, ali su neki od motiva uvedeni u ranijim Nedeljkovićevim knjigama sada istaknutiji i narasli do novih, samostalnih tematskih celina (motivi države, prevare poretka, podele moći i, s druge strane, Gospoda, molitve, Pesnika). Tematizujući nanovo pitanja pesničkog stvaranja, autor još jednom podvlači da je upravo kopanje i silaženje, mučno poniranje, u jezičke dubine, a time i ontološke, zapravo uspon.
Uspon kroz zebnju hlorofila,
Do linije povučene bujnošću
Vinovih loza; točkovi pređoše
Preko nje: videsmo nove parcele.
Iza brda od gladnih reči čekao je
Manastir, raskriljen u slavu
Ukazanja. I da smo ranije došli,
Rekla si, naše bi blizine bile
Željne treperenja. U tome je sva
Draž: ne nagliti pred moranjem
I izvesnošću da predstoje otkrića,
Nepredvidiva lečenja u njima.
Ne mariti za potrebe kad punoćom
Nismo istinski određeni. Živeti,
Kao da životu nisu nužna naša tela.
Ukazasmo se sred fresaka, škropeći
Misli osećanjem da smo grešni.
Da i zbog tog kolanja vredi živeti,
Iskupljivati se, kao vinari s pumpama
Pred bolešću loze i doba. Naša je
Zaštita u molitvi, u veri da lišće
Unutra venuće postupno, da imaće
Reči, raspršene u svetlosti i vodi.
U porti umismo se miljem iz bunara,
Spojene posudice napojismo melemom.
Posle, prešli smo vremensku liniju
I videli, novi, zrenje zdravlja.
U slikama nad otpornom dušom bilja
Orla bez gnezda, sve jasnijeg od kada
Na njima poznasmo sopstvene obrise
I treperavo milje; iz saosećanja plaveti
I jeze tela isteklo. Da se u njemu ogledamo
I tonemo, imajući uvek čas za iskupljenje.
