Najnovija pesnička zbirka jednog od najznačajnijih savremenih srpskih pesnika tzv. jezikotvorne tradicije Aleka Vukadinovića čini diptih sa prethodnom zbirkom Pesnički atelje iz 2005. godine (Rad, Beograd). Pažljivo komponovana iz dve celine, unutar kojih se grupišu manje motivsko zvučne jedinice, ciklusi (od Zarnih tercina do Pohvale slovu), ova zbirka pokazuje veliku raznovrsnost pesničkih oblika od tercina do strofa sazdanih od šesteraca ili sedmeraca. Ton basme i bajalice smenjuje se sa molitvenim tonom i pohvalom, a posebno mesto u zbirci zauzimaju pečati–samocitati. Sva od muzike sazdana, ova poezija goneta suštinska pitanja poetike i pesničkoga stvaranja u duhu simbolizma i neosimbolizma (od čiste poezije Valerija i Malarmea do one linije srpskog pesništva koju ucrtava Momčilo Nastasijević). U poeziji se, kako čitamo i u ovoj zbirci, otkrivaju metafizička izvorišta, koja nisu od ovoga sveta:
Sago bajna počuj slova kako cvile
Rekoh sebi Od ovoga nisu sveta
Poezija je onaj povlašćeni prostor u kome zvučni sklad i harmonija vode do zapretene Suštine (Pesmo kažo bajna suštih obasjaja ili Sve što nereč reče to jezik očara), a pesnik onaj koji silazi u jezičke dubine ne bi li iznedrio Knjigu (Nalog je i briga: / Stvari struje, kruže / Da zaživi Knjiga).
POHVALA SLOVU
Množe se i roje
Struci moćnog sada:
Stope ti od milja
Zvuci ti od žada
Sve slovo po slovo
Šumi od starina –
U jeziku-zvuku
Sušt je – bit jedina
Sve što struju, kruži
Troši se i slama –
Cvet čarobni Reči
Ostaje za nama
U krugu u muku
Vatre zadnje let je –
Cvet sažet u zvuku
Slovo-pečat Svet je
