Kulturni centar Novog Sada objavio je nedavno zbirku pesama Živorada Nedeljkovića naslovljenu „Dete“, dvanaestu po redu u opusu ovog pesnika, urednika pesničkih knjiga i urednika kraljevačkog književnog časopisa „Povelja“.
Danijela Kovačević Mikić, u pogovoru izdanju, ističe: „Bogata konotativnost naslovne reči dete – od čuđenja, igre kao imperativa, radosti, zadivljenosti, radoznalosti i prvih patnji u dodiru sa predstavnicima društvene stvarnosti („lekari, učitelji, žbiri“), do negativnih značenja socijalne neukalupljenosti i naivnosti koja je na granici asocijalnosti – obezbeđuje čvrsto jedinstvo zbirke koja bi se mogla sagledati i kao svojevrsna lirska autobiografija (kurziv K. Jablanović), s elementima istoriografske građe, s tim što se autobiografsko relativizuje i univerzalizuje jezičkim sredstvima.“ Kako su kritičari već primetili u ranijim zbirkama, Nedeljković i u ovoj najnovijoj primenjuje isti postupak – kreće od svakodnevnih životnih situacija, tzv. malih stvari, pa gradeći pesničku sliku dolazi do analogija. Čitav tematsko-motivski sklop na tragu je pesama iz ranijih zbirki: motivi putovanja, figure oca i sina, žene, pesnika, Gospoda, države, poretka i dr. Lirski subjekat vraća se prošlosti i korenima na selu, iako je prezent najčešće korišćen vremenski oblik; oseća se strancem u gradu koji ga je prihvatio.
Duboko refleksivna lirika, pored svih užasa o kojima svedoči, ipak nudi optimističku sliku sveta, što je očito u završnoj pesmi „Čežnja“: „Sav život je u pitanjima i neprestano / Odgovaram, jer tako mi se živi. / Radoznalom, tako mi se živi.“ Svaka od 44 pesme, nužno vraća čitaoca na svoj početak i traži da se barem još jedanput pročita i promisli i o pitanjima koje pesnik otvara i o rešenjima za kojima poseže.
Živorad Nedeljković: DETE
Proganjao me je dugo isti san: branim
Gol načinjen od đačke torbe i jakne.
Na ledini kraj škole. Napadaju ga
Mrtvi i naizgled živi. Poznao bih
I ponekog pesnika, bravure.
Iskrsava slika. Padam, razbijenih kolena.
Vičem, a glas se vraća: ja sam dete, samo dete.
Iscereni, prete lekari, učitelji, žbiri.
Likuju lokalni mangupi.
Dižu me, sve dok ne klonem, budan.
Na novoj ledini nema gola.
Nestale su reči: ja sam, dete, samo.
Sa jaknom preko torbe i potrepština
Za dan u kome neću odati da zaista sam dete,
Stojim na trgu, na pijaci, hodam.
***
Živorad Nedeljković: SLATKE SEMENKE
Padao je dubok sneg i nije bio
Metafora, litota, poslovica.
Kaiševa slanine bilo je manje
Nego zimskih meseci.
Proleća istovetna prolećima
U mašti i stvarnosti pisaca za decu.
Leta topla i plahovita poput
Obrazovanja, a jeseni nalik
Opisima Vojislava Ilića.
Poezija je bila i antifašistička
I otkrivalačka i udvorička
I ljubavna i tamnovali su pesnici.
Kao Dis. Uglavnom kao Dis.
Bio sam mali i čitao o ispadima
I skretanju pažnje; o egoizmu
I dobroj volji dvora.
Tikve su cvetale na ledinama
I bile pod sivim sumornim nebom
Pune semena.
Na utakmicama i u bioskopu, u školi,
Tamanio sam semenke i pljuckao opnu
Na pod i u travu pored aut-linije.
***
Živorad Nedeljković: ČEŽNJA
Kad bi me pitali za omiljena jela,
Naveo bih ona koja nisam probao;
Cenjeni čitaoci ili dragi gledaoci
Ništa važno ne bi saznali o meni.
Nabrojao bih vina koja nikada neću piti.
I slike pred kojima u mašti
Treperim u muzejima drevnim.
Pričao bih o muzici koju neću čuti.
Zanet, o Točku i Bramsu.
O nerođenim i njihovim ushitima.
I o državnicima, nehajnim prema slavi.
Izdvojio bih stotinu pesnika,
I još više bezimenih, zauvek nedostupnih.
I zaista ništa ne bih rekao o sebi.
Sav život je u pitanjima i neprestano
Odgovaram, jer tako mi se živi.
Radoznalom, tako mi se živi.
